KUTAK ZA RAZMIŠLJANJE 31 NKCG B

Duša koja hodi u ljubavi, niti se sama umara niti umara drugoga (sv. Ivan od Križa). Ona ja mila, draga, veseli, odmara, odnosi strah, donosi mir: kako sebi tako i drugima. Za život u istinskoj ljubavi nužna je interakcija između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Ako u mome životu nedostaje svaki dodir s Bogom, tada u drugome mogu vidjeti samo drugoga i u njemu neću uspjeti prepoznati božansku sliku. Ako pak u svojem životu ne predajem nikakvu važnost drugome i želim biti samo „pobožan,“ vršeći svoje „vjerske dužnosti,“ moj odnos s Bogom postat će neplodan. Tada je taj odnos samo korektan, ali lišen ljubavi. Samo služenje bližnjemu otvara mi oči da mogu otkriti ono što Bog čini za mene i koliko me ljubi. (Papa Benedikt XVI). Zapovijed ljubavi najveća je poradi svojih zahtijeva, jer vršenje ove zapovijedi traži od nas mnoge žrtve. Traži ljubav: svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom. A za takvu ljubav nipošto nisu dosta samo riječi. Sveti Ivan apostol nas opominje Isusovim riječima: „Djeco, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i istinom“ (1Iv 3,18). Tko dakle, želi zaista Boga ljubiti, mora se odreći tašte svjetske ljubavi, mora nadvladati svoju sebičnost, mora se neprestano odricati, a trpljenje i križ uzeti na sebe. I svaki onaj, koji želi bližnjega uistinu ljubiti, mora biti nesebičan, mora u svakom čovjeku gledati sliku Božju, mora biti posve prožet duhom Kristova Evanđelja. Upravo zbog zapovijedi ljubavi kršćanstvo je uvijek iznova mlado, na početku, uvijek iznenađujuće i ondje gdje se čini da nema što dati. Ova zapovijed neizmjerno je blago koje trebamo podijeliti svijetu. Tako ćemo otkriti kako se ne može živjeti od zakona, nego od milosti. Samo tada ćemo znati gdje se nalazi točka na kojoj gradimo cijeli svoj život. Dakle, tko živi Prvu i Drugu zapovijed Božju „nije daleko od Kraljevstva Božjeg.“ AMEN!