„Otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“

Prvoga dana u studenome obilježavamo blagdan Svih svetih, a dan nakon toga još jedan važan dan – Dušni dan koji mnogi greškom nazivaju Dan mrtvih. Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje. Svaka je smrt nenadana, svaka je smrt bolna, svaka je smrt na svoj način tragična. Ruši se jedan svijet, zatvara se jedna knjiga. Ostaje bol i nenadoknadiva praznina. I onda svećenik na sprovodu naviješta ove Isusove riječi: „Neka se ne uznemiruje srce vaše!“ Kako da se ne uznemirujemo kad stojimo kraj lijesa mladog čovjeka koji je poginuo u strašnoj nesreći ili podlegao iznenadnoj bolesti, kako da se ne uznemirujemo zbog smrti nama tako drage i bliske osobe? Pa ipak je ta Isusova riječ primjerena. Isus to obrazlaže: „Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“ I onda nastavlja: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’?“ Isus ne daje isprazna obećanja. Ne samo da nam obećava vječni život – možda u nekom zakutku raja – nego nam pripravlja vječni stan u domu njegova i našega Oca. Isus na koncu veli da će nam pripraviti mjesto, on koji je Put, Istina i Život. U te riječi kršćani polažu svoju nadu. Nama je ići Kristovim putem koji je koji puta i muka i nevolja, sve do križa. Nadalje, za nas je Krist Istina koje uzdiže pogled iznad ove zemlje i zemaljskih probitaka. Konačno, Krist je Život, onaj vječni, trajni, život s Bogom kada će Bog, kako veli Knjiga otkrivenja: „otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“.