BOGATAŠ I SIROMAH LAZAR
Komu je kruh svagdanji na stolu, nije siromah. Pravi siromah je onaj koji nema kruh svagdanji i svaki dan mora ići kopati po smeću da bi pronašao komadić kruha, koji bogataši bacaju bez imalo grižnje savjesti. Bilo je to 1967. i bio sam u New Yorku SAD. Jednoga jutra, izišavši iz svoje redovničke kuće nakon što sam obilato doručkovao, vidjeh jednog tamnoputog brata kako kopa po kanti za smeće. Upitah ga: „Što to radiš?“ On mi odgovori: „Gladan sam. Tražim malo hrane.“ Lice ovoga brata isijavalo je nadnaravnom blagošću. Pozvao sam ga na doručak u redovničku kuću. Tada sam bio mlad i još nisam bio svećenik. Učinivši to dobro djelo sjetio sam se svoje majke, koja je imala veliko srce u pomaganju siromaha. Danas su mnogi bogataši spremniji dati hranu svojim psima i mačkama, nego gladnim ljudima. Ovo je đavolski mentalitet. Marx je htio uništiti klasu bogatih, ali nije uspio, iako je koristio i nasilje. Nasilje nema moć promijeniti čovječje srce. Siromah koji ubija bogataša to čini jer i sam želi postati bogat. U biti, u zemljama Istoka tko je postao bogat? Dojučerašnji siromah. Samo bogataš koji prihvaća Evanđelje voljan je nahraniti Lazara. Bogati ateist živi samo za sebe samoga, sve više se odvajajući od Lazara koji mu smeta. Bogati Proždrljivac će samo nakon smrti otkriti jednu drugačiju istinu: da će ponizni Lazar sjediti za stolom bogatim sočnim jelima, a on za praznim stolom, bez kruha ljubavi. I ovo za svu vječnost.