„K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“

Isus dolazi u Nazaret gdje je najviše vremena proveo. Propovijeda Nazarećanima u sinagogi. Jedni su se čudili njegovoj mudrosti i silnim djelima koja je činio, a drugi su se o njemu sablažnjavali. Ne mogu prihvatiti da se po njemu objavljuje Božja slava. Ne mogu prihvatiti da bi on bio Mesija o kojem govore starozavjetni proroci. Ne mogu prihvatiti zašto Boga naziva svojim Ocem, zašto se povlači na samotna mjesta i dugo ostaje u molitvi.

Tko je on da ih uči Božjem putu, i da ih kori zbog njihovih grijeha. Ta oni znaju njegovo podrijetlo, njegovu obitelj, njegove rođake. Za njih je on običan čovjek. Svi se oni zaustavljaju na Isusovoj vanjštini, a ne pokušavaju prodrijeti u njegovu nutrinu, u njegovo otajstvo, u smisao i značenje znakova koje čini. Isus nije htio ići do svoje slave putem kojim idu ljudi ovoga svijeta, nego putem koji mu je odredio njegov Otac. A to je put križa, muke, smrti i uskrsnuća. Prihvatio je život obična čovjeka. Živio je poslušan Ocu do smrti i to smrti na križu.

Isus nije htio sebi postavljati spomenike. Nije tražio da mu se ljudi dive, nego da ga nasljeduju. Potiče ljude da uspravno hodaju kroz život, da žive život bez grča, da se oslobode napetih briga, da crpe snagu u Bogu. Isus želi okupiti oko sebe ljude koji će ga vjerno slijediti. Time ne traži previše od nas. Zove nas da vjerujemo i da imamo povjerenje u Boga, našeg Oca koji nas neizmjerno ljubi.

Pripremio: Vinko Zrno