“Blago milosrdnima jer će zadobiti milosrđe.”

Dok se ledenjaci tope, ljudsko srce sve više postaje ledenjak. Kako tužno! Pokraj tuđe tuge i trpljenja prolazi se plešući i pjevajući, skoro prezirući onoga koji trpi. Najljepši osjećaj koji može provrijeti iz ljudskog srca zove se sućut. Međutim, ako Bog ne prebiva u ljudskom srcu, posjeduje ga ravnodušnost. Od Isusa Krista nadalje, u povijesti čovječanstva, kršćani su oni koji su imali više sućuti za ljudsku bol i trpljenje. Kršćani su bili potaknuti (i još uvijek su) da budu sućutni zahvaljujući Isusovom nauku, koji kaže: “Blago zaplakanima jer će biti utješeni” i “Blago milosrdnima jer će zadobiti milosrđe”. Treba reći da se Dobri Samaritanac rađa i raste iznad svega u Crkvi Kristovoj. Što su napravili kršćani, potaknuti duhom sućuti? Izgradili su bolnice za bolesnike i gubavce. Izgradili su škole za neuke. Nahranili su siromašne. Dali su utočište beskućnicima. Sve to učinili su besplatno, ne gledajući koju boju kože imaju patnici ili kojoj religiji pripadaju. Na primjer, posljednjih nekoliko desetljeća Gospodin nam je darovao jednu ženu s katoličkim (univerzalnim) srcem koja se darovala potpuno, besplatno i s ljubavlju, kako bi ublažila trpljenja posljednjima u društvu. To je Majka Terezija iz Kalkute. Srce ove žene bilo je puno ljubavi Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Zbog toga nije odbacila nikoga iz svog srca. Svi su bili njeni bližnji. Priča se da jednog dana, dok je tješila i pomagala čovjeku na samrti, on joj je promuklim glasom rekao: “Ako Bog postoji, taj Bog mora imati tvoje lice!”. Masoni i ateisti, neprijateljski nastrojeni prema Crkvi, ne mogu zanemariti ono što je Crkva učinila i nastavlja činiti za one koji moralno i fizički trpe. Ne mogu i ne smiju kritizirati Crkvu samo zato jer se neki njezin sin ne ponaša kao Dobri Samaritanac.