Gospodine, spasi me!
Isus nam daje kruh od kojeg ne umiremo. Isus nikada ne govori o tjelesnoj smrti. Svi smo osuđeni na tjelesnu smrt. Kako i kada, samo Gospodin to zna. Isus uvijek govori o smrti bića. Ali što je to smrt bića? Za neke od vas želio bih objasniti tu smrt bića. Smrt bića je potpuna nemogućnost da ljubimo. Što je to ljubav? To je živjeti za drugoga čak i kada drugi to ne zaslužuje. Tko ljubi živ je, tko ne ljubi mrtav je. Jesi li ti mrtav ili živ? Ako si mrtav, samo Isus Krist te može uskrisiti. Samo On može otvoriti tvoje srce da žive vode ljubavi izađu iz njega. Ljubav je život čovjeka. Koliko dugo živiš u grobu individualizma? Četiri, deset, dvadeset godina? Nije bitno koliko. Isus te može podići iz mrtvih u trenu, kako je učinio Lazaru. Ali što je to individualizam? Živjeti samo za sebe. Drugi postoji samo ako ga trebaš i ako uzdiže tvoje ja. Rušitelj braka, obitelji, redovničke i župne zajednice je upravo grijeh individualizma. Individualizam je poput septičke jame koja ispušta smrad. Ti ružni mirisi imaju imena, a to su: oholost, zavist, srditost, škrtost, bludnost, lijenost, proždrljivost. Zovu se glavni grijesi. Jednom, dok sam djeci držao vjeronauk, pitao sam ih: „Koji su glavni grijesi?“ Dijete je odgovorilo: „To su grijesi koji žive u glavnom gradu Rimu.“ Mora se reći, nažalost, da glavni grijesi žive u svakom od nas ukoliko se ne obratimo od sebeljublja prema čistoj ljubavi Božjoj. Ako se ne priznamo grešnicima i ne tražimo Isusa da nam poda novo srce, ostajemo u svojim grijesima. Neka naš vapaj onda bude: „Gospodine, spasi me!“ Ako je tvoj vapaj iskren, Isus će te odvesti do nogu svećenika da ispovjediš svoje grijehe. Potom ćeš izaći iz Crkve šireći miris Duha Svetoga, koji je čista ljubav.
O. Lorenzo Montecalvo