"Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj"

Siguran sam da je Petar, sve do događaja s čudesnim ulovom, gajio snažan osjećaj ponosa što je slijedio Isusa i bio znan kao jedan od ljubljenih učenika velikog Učitelja. Ovaj duh ponosa prebiva skoro u svima onima koji su u službi velikih svjetskih ličnosti, ali i Crkvenih. Možda ovaj duh ponosa prebiva i u župnikovim suradnicima. Usuđujem se reći da ovaj duh ponosa može prouzročiti suparništvo, zavist i nesklad u župskom životu. Nakon čudesnog ulova Petar se više ne osjeća ponosan što je uz Isusa. Naprotiv, želi pobjeći od Isusa jer se osjeća nedostojan biti Isusov učenik. Pred Isusovom slavom, PETAR s velikom jednostavnošću i iskrenošću govori: "Gospodine, idi od mene, grešan sam!". Petar se više ne razmeće time što je učenik velikog Učitelja, kojeg sad već slijede nebrojena mnoštva. Nakon Petrovog velikog čina poniznosti, Isus mu kaže da je izabran da bude veliki evangelizator: "Načinit ću od tebe velikog ribara ljudi za kraljevstvo Božje". Koliko nam se puta Isus objavio u svojoj božanskoj slavi, a mi se nismo osjetili poniznim grešnicima! Koliko smo puta rekli: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj", ali smo to rekli samo usnama. Možda smo u trenutku primanja Pričesti bili uvjereni da smo jedini dostojni primiti je. Baš zato što smo Euharistiju primili sa stavom Farizeja koji se, dok je molio, hvalisao pred Bogom kako je dobar. Kao i on, iz mjesta bogoštovlja smo izašli a da nismo bili posvećeni Duhom Gospodnjim. Božji pogled je uvijek na poniznima. Bog je zaslijepljen poniznima i njima povjerava poslanje evangelizacije. Tko su ponizni? To su oni koji se pred Bogom uvijek udaraju u prsa, ali iskreno. Što se čovjek više prazni od svog oholog, ponosnog i taštog ja, to ga Bog više puni svojom božanskom slavom.