Prvu stvar koju Isus čini prije nego naučava jest da gleda svoje učenike u oči. Danas nas Isus uči što znači imati autentičan i iskren odnos prema drugomu. Ako netko razgovara s tobom, a ne gleda te u oči, znači da te ne voli, ne govori ti i ne uči o Istini. Kada govorim malim ili velikim zajednicama, Gospodin ne želi da naučavam s ambona, nego me potiče da idem među okupljene jer se ja i slušatelji moramo gledati u oči. Oči otkrivaju ono što se nalazi u našim srcima. Kaže se i da su oči ogledalo duše. Oči otkrivaju ima li u tvom srcu ljubavi ili prijezira, ravnodušnosti ili interesa, žara ili mlakosti, iskrenosti ili laži, ljutnje ili blagosti, tuge ili radosti. Isusove oči su bile pune ljubavi i suosjećanja. Njegove su oči bile uprte u učenike, a tako su i njihove oči bile uprte u Isusa jer su opazili da ih Učitelj ljubi unatoč njihovom neznanju. Nažalost, danas kada razgovaramo, više volimo ne gledati drugoga u oči. Zašto? Možda jer mislimo da je drugi čovjek stvar, a ne osoba? Možda jer nema iskrenosti u razgovoru? Možda jer se bojimo drugih? Danas radije razgovaramo preko poruka na mobitelu. Možda i jedemo zajedno, ali u tišini. Vlada muk. Odjednom, ocu obitelji zazvoni telefon koji najavljuje da je stigla poruka. Što otac vidi ili pročita? Vidi da mu je sin, koji sjedi pored njega, poslao poruku u kojoj piše: "Tata, večeras izlazim sa svojom djevojkom!" Zadnje tri godine mnogo putujem vlakom. Ima putnika koji sjednu nasuprot ili pored mene, a da niti jednom ne podignu oči ili kažu jednu riječ. Njihov je pogled uvijek spušten. Za njih ne postoji nitko drugi. Njihove su oči uprte u njih same. Kako tužno! Mi smo naraštaj kojemu smeta prisutnost drugih ljudi. Osjećamo se dovoljni samima sebi. Bojimo se jedni drugih. Gospodine, otvori naše oči kako bismo prihvatili druge i prenosili im blaženstvo koje je u našem srcu.