Lateranska bazilika u Rimu

Lateranska bazilika u Rimu ranija je papinska biskupska crkva. Bazilika sv. Petra kao centralna crkva, građevina kršćanstva, izgrađena je tek u kasnom srednjem vijeku. Požari, potresi, ratovi, pljačke učinili su potrebnim tu crkvu uvijek iznova obnavljati, pregrađivati, dograđivati. Na današnji blagdan Posvete lateranske bazilike treba nas, više od zgrade iz kamena, zanimati Crkva, koja se sastoji od živog kamenja (1 Pt 2,5).

Obljetnica posvete bazilike koju je u Lateranu izgradio car Konstantin, na današnji dan, slavi se od XII. stoljeća. Ovaj se blagdan najprije svetkovao samo u Rimu. Zatim je u čast bazilike nazvane "majkom i glavom svih crkava Rima i svijeta" proširen na sav rimski obred, kao znak ljubavi i jedinstva s Petrovom stolicom, koja, kako je napisao sveti Ignacije Antiohijski, "predsjeda svekolikom skupu ljubavi". Kad je car Konstantin 313. godine "Milanskim ediktom" dao slobodu kršćanima, oni su izišli iz katakombi te su tražili javne zgrade za svoja okupljanja i slavljenje Euharistije.

Budući da crkava kao građevina u to doba još nije bilo, poslužile su im zgrade, posebice u Rimu, gdje je stolovao rimski biskup, ujedno i Papa, koje su već bile sagrađene. Nisu uzimali najljepše zgrade, nego obično skromne dvorane koje su služile kao tržnice, odnosno zgrade suda, a koje su se nazivale bazilikom. To su zgrade tipa trobrodnih ili peterobrodnih sala ili lađa. Središnja lađa, najviša, najviše osvijetljena kroz prozore sa strana, završavala je apsidom, polukružnom nišom, gdje je imao svoje mjesto sudac ili car. Bitno je to što kršćani u tu apsidu stavljaju oltar, koji postaje središte sveg događanja, a hala, napose njezina središnja lađa, čiji je ulaz s istoka samo je put, staza, cesta do oltara, središta. Zbog toga su podovi, s mozaicima, svečani, jer tuda prolazi biskup, kler (procesije, ulaz ministranata i svećenika), svi do središta, do oltara.