Budući da su prvi učenici mislili da će Isus biti politički kralj, među sobom su raspravljali (svađali se) koji će od njih zauzeti prva mjesta u budućem Isusovom kraljevstvu.
Vidi se da je rasprava bila postala vrlo živahna, jer ih Isus snažno kori govoreći da nisu razumjeli baš ništa od njegova nauka. Zašto ima toliko rasprava (verbalnih svađi) u vjerskim kućama, obiteljskom životu, politici, na radnim mjestima i u župskim zajednicama?
Samo je jedan razlog: demonska želja da se bude prvi i najveći u okolini u kojoj se živi i djeluje. Zašto se bori za biti prvi i najveći? Zbog samo jednog razloga: da se ima moć zapovijedati. Što znači zapovijedati? Znači reći nekomu: "Dođi ovdje! Idi tamo! Učini ovo!"
Dok god se gaji želja za zapovijedanjem u svijetu u kojem nema svijesti o Božjoj prisutnosti, ovaj stav je razumljiv, ali vrlo je obeshrabrujuće što se ovo događa u vjerskim okruženjima. Danas nas Gospodin potiče da živimo duhovno djetinjstvo.
Što je to duhovno djetinjstvo? To je život u kojem nas ne izjeda ambicija da budemo u centru pažnje, da budemo cijenjeni, da nas se poziva da sjedimo na prvom mjestu. Temelj zajedničkog života je poniznost. Poniznost je, zatim, temelj ljubavi. Iz usta supružnika, svećenika, časnih sestara i odgovornih u političkom životu nikada ne smiju izaći ove riječi: "Ovdje ja zapovijedam."
Najtužnije je kada i kršćanin koristi nepoštena sredstva i smicalice kako bi došao na prvo mjesto. Užitak zapovijedanja i da joj se služi na duge staze rađa u osobi bolest duha koja se zove paranoja. Onaj tko je nepoštenim sredstvima zadobio moć zapovijedanja živi u neprestanom strahu, strahu da će izgubiti prvo mjesto.
Zbog toga ne živi sretno.
Onaj koji se stavlja u službu bližnjemu živi mirno jer zna da se nitko neće usuditi oduzeti mu pregaču. Vrlo je malo onih koji služe ponizno i s ljubavlju. Zato je vrlo malo onih na koje Gospodin zadovoljno gleda.